top of page

Nataša Bartula Hebert je pisac na razmeđu između više kultura- živi i stvara u Kanadi, u Montrealu.

Kćerka prosvjetne radnice i oca muzičara, rođena je u Bosni, u mjestu Ljubina, pored Sarajeva i to, ironijom sudbine ili predodređenosti, u majčinoj školskoj biblioteci u kojoj je od ranog djetinjstva razvila ljubav prema pisanoj riječi i umjetnosti.

Tu ljubav upotpunila je studijama jugoslovenske književnosti i srpskohrvatskog jezika. Studije je započela u Sarajevu i nastavila u Nišu gdje je diplomirala 1994. godine.

 

1995. godine emigrira u Kanadu i tu pronalazi novi dom.

 

Od 2011, nakon obaveznog iskustva borbe za život u imigraciji, počinje da prati glas pisca u sebi koji je poziva da izađe iz sjenke i dokaže se na polju pismenog stvaranja. Do sada je objavila pet romana i tri knjige za djecu.

 

Što se tiče same Nataše i njene ličnosti, vrijedno je istaći da je od roditelja iz miješanog braka naslijedila ljubav bez predrasuda, te istinsku, korijensku ljubav prema njenoj majci domovini koju izražava kroz riječ i pjesmu, instinktivno noseći ljubav prema Bogu i prema čovjeku, kao temelj najvažnijih principa njenog života, koja se odražavaju u Natašinim djelima i predstavljaju jedinstven stil pisanja kojim lako i duboko ponire do duše čitaoca.

Natasha Bartula Hebert is a cross-cultural writer, originally from Bosnia-Herzegovina, who now lives and works in Montreal.

Early Life

Daughter of a mother who was a teacher and a father who was a musician, Natasha was born in the small village of Ljubina, near Sarajevo, in a school library where in her early childhood she developed a great love for the written word and art.

She started studying Serbo-Croatian and Yugoslav Literature at the Faculty of Philosophy in Sarajevo, but due to the war, she graduated in 1994 Faculty of Niš, Serbia.

In 1995 she immigrated to Canada and found a new home.

Career

Since 2011, after a few years of struggling to survive in a new country as a recently arrived immigrant, she began to follow her inner calling leading her move out of the shadows and prove herself in the field of writing. She released her first autobiographical novel in English in 2014, entitled Refugee Tears. The same novel was then translated into Bosnian, Croatian and Serbian (2016), entitled Izbjegličke suze.

Natasha Bartula Hebert est une écrivaine interculturelle, originaire de Bosnie-Herzégovine, qui vit et travaille à Montréal, Québec au Canada, en anglais, français, serbe et croate.

Jeunesse

Fille d'une mère professeur et père musicien, Natasha est née dans le petit village de Ljubina, près de Sarajevo, dans la bibliothèque scolaire de l'école ou sa mère a travaillé où, dès sa tendre enfance, elle a développé un grand amour pour l'écrit et l'art.

Elle a débuté ses études en littérature serbo-croate et yougoslave à la Faculté de philosophie de Sarajevo, mais à cause de la guerre en Bosnie, a obtenu son diplôme en 1993 à Niš, en Serbie.

De 1994 à 1995, elle a travaillé comme journaliste-radio à Ivanjica, en Serbie, où elle a vécu pendant trois ans. En 1995, elle a immigré au Canada.

Carrière

Depuis 2011, après quelques années de durs bulots dans un pays d’adoption en tant que nouvelle immigrante, elle a commencé à suivre sa vocation intérieure et à sortir de l'ombre pour faire ses preuves dans le domaine de l'écriture.

IMG_6739.jpg

TUĐA AVLIJA

 

Odrasla sam bosa po dvorištima djetinjstva i komšijskim avlijama. Oko mog rodnog doma, danas se pustoš vija sa vjetrovima. Rijeka se čas smanji i pretvori u tanku liniju ispod koje se naziru zidovi kuća stradalih u ratu, pa opet nabuja pretvarajući se u pomanitalu aždaju. Zatim se smiri i nasmije se tako nevino da bi je od dragosti pomilovao i zagnjurio u nju kao nekad u obijesnom djetinjstvu.

Kada izroniš i osvrneš se oko sebe vidiš divljinu; nekadašnje šiblje išikljalo u džunglu prijeteći nadvijenu nad rijekom, vjetar savija tanke vrbe koje cvile pod jačinom njegovih naleta, u majčinom vrtu ruža savila glavu, jer je odavno niko ne miluje. Očeva trešnja polusavijena, pita se da li da prepusti vjetru da joj polomi grane ili nastavi život za neko zalutalo dijete. Bijeli bagrem posivio od samoće. Napola uveli jorgovan, ne zna šta bi sa sobom u opustošenom selu koga je nekad kitila subotnja pjesma svatova.

A ja, negdje u svijetu, gledam zeleno dvorište po kojem moja djevojčica skakuće obuvena, a kad se primakne komšijskoj ogradi vrisnem:  ``Nemoj u tuđu avliju!``

Nataša Bartula Hebert

bottom of page