top of page
Search
  • Writer's pictureNatasha Bartula Hebert

Citati iz romana ''Dubrovnik, grad nabožićki''

Svaki čovjek, svaki vladar, svi kraljevi i kraljice, svaki korak i svaka zemlja i kraljevina ima svoj početak kraja i svoj kraj početka. Samo univerzum čuva svetu tajnu vječnosti koju mali čovjek od postanka pokušava da dokuči. No umjesto otkrovenja za kojim žednimo, Gospod nam daje nadu i vjeru. Nekom malo, nekom još manje. Nekom opet ništa, a onom ko zna da vidi i čuje puna duša. Taman!


Kada sazrijevamo kroz bol tada najviše spoznajemo o nama samima, jer smo tada najranjiviji i najiskreniji. Priznanje grijeha samom sebi je najsigurniji put ka dobroti. Bez patnje nema ni plemenitosti. Bez patnje nema dobrote.


LJubav i nada životu daju smisao, bolu i jecaju opravdanje, duši ponovnu reinkarnaciju, koraku snagu da nastavi.


I radost i suze su dio bitisanja. I dobici i gubici takođe. Često dobitak završava gubitkom. Ili obrnuto: gubitak vodi dobitku.


Život je kašičica šećera pomiješana s čemerom.


Iza svakog vijeka dolazi drugi, iza svake sreće dolaze nesreće. I tako u krug: od vijeka do vijeka, od sreće od nesreće, od imanja do nemanja, od patnje do nade, od nade do nade...


Više je savršenstva i ljepote u kapi voska nego u čovjeku. Veća je harmonija između gusjenice i stabla drveta nego između ljudi iako imaju isto ime – čovjek.


Imala je mnogo imena i sva su bila istinita: Ljubav svjetlost. Ljubav nada. Ljubav podrška. Ljubav razum. Ona koju je probudila nevidljiva ruka bez koje ni početak, ni kraj, ni prošlost, ni sadašnjost ni budućnost ne bi imali nikakvog smisla. Ruka koja pretvara pepeo u žar, led u vodu, presahli izvor u svježe kapljice na kojoj se osvježavaju žedni. Ona čiji duh živi u nama i topi svaku bol. Tugu pretvara u radost. Radost u nadahnuće. Od dva pogleda napravi čudo pred kojim nestaju riječi. Samo osjećaj da su dva bića čekala taj trenutak da ožive kao blizanci rođeni zajedno da žive u harmoniji. I probudi osjećanja koja životu daju smisao. I duši snove koji podsjećaju na bijele ljetne oblake okupane vedrinom neba na kojima se vasiona odmara.


Šta smo uradili da postanemo bolji na ovom svijetu? Koliko smo voljeli? Koliko smo puta pomilovali cvijet, pogledali pčelu s divljenjem i bacili pogled k nebu sa zahvalnošću? Uronili tabane u jutarnju rosu i usrećili bližnjeg iskrenim gestom? Koliko smo primili dajući a ne koliko smo dali? Ništa nismo uradili. Nigdje nismo bili. Prošli smo bez tragova iza nas, ako nismo posijali ljubav.


Po vrlinama se pozna čovjek. Po hrabrosti se poznaje muškarac, po plemenitosti, žrtvi i ljubavi žena.



Sreća je kao lijep san. Malo traje, dugo se pamti, a uvijek se iznova želi.


Sve zacijeli pa i duša.


Svako je bogat za onoliko koliko da bližnjima. Naši nas postupci čine ljudima. Ne naše ljudsko obličje. Ono odlazi u prah, a ono što ostaje je ono što smo uradili, dali i pružili dok smo koračali, disali i razmišljali. Imamo samo jednu šansu da opravdamo svrhu hrama u koji smo smješteni i ime koje nosimo – ljudsko biće. Drugih koraka na ovoj crnici zemlji nema. Samo su jednom stope naše stope.


Ništa ne boli teže od odbačenosti. Sve rane mogu da zacijele, samo za poniženu ženu duša nema melema. I smrt se preboli lakše od poniženja.


Čovjek je sam sebi najveći neprijatelj. Nikada se ljudi neće promijeniti dokle god ne unište neprijatelja u sebi.


Trenuci najvećih radosti su najtiši


Pametan vladar nalazi mjeru u svemu. Aršin je za mjerenje smišljen. Pamet za mjeru. Pravi vladar je onaj koji u sebi ima dva vuka – jednog koji je uvijek gladan i jednog koji je i s malo sit.


Sama vjera i molitva bez spoznaje nije dovoljna za misiju života“, šaputala je, milujući toplu žutu kuglu, dok su se njene riječi odbijale kao eho, ispisane na oblaku. „Vjera koja snosi žrtvu, vjera koja prihvaća iskušenje, vjera koja se jača u ljubavi, vjera koja se umiva u praštanju i oplemenjuje u povjerenju postaje misija. Vjera je vjernost. Vjera je nada.


Čovjeku treba devet mjeseci da se rodi, a samo jedan tren da nestane“,


Staviti noge na meku mahovinu i grumen mirisne zemlje je ponovno rođenje. Tu gdje pogled istovremeno miluje jug, sjever, istok i zapad. Gdje rođenjem pripadaš svim stranama svijeta. Gdje vidiš nebo i zemlju kako se ljube kao na sopstvenom dlanu. A duša se tvoja i sama privija k njima da se spoji u trojstvu ljubavi s domovinom davno ti istrgnutom iz naručja. Nigdje se nebo i zemlja ne ljube s toliko ljubavi i vjernosti, pripijeni jedno uz drugo kao brat i sestra. Ovdje gdje se dulum zemlje i dulum neba sastaju u visinama.


Junaštvo i surovost idu zajedno. Bez surovosti nema junaka, bez junaka nema pobjede.


Nebo je svjedok svega što nosimo zakopano u nama. Svjedok svih tajni, svih djela. Kako su kratki koraci čovjeka sapetog na crnici zemlji naspram ruke koja ga je stvorila? Jednako će umrijeti i gubitnici i pobjednici. Kada čovjek dođe do kraja, nije više važno da li je bio jedno ili drugo. Važno je koliko je dao da bi zaslužio pobjede. I koliko je izgubio da bi zaslužio oproštaj.


Niko ne voli svoju domovinu jače od onog ko je gubi. Nikada bol za zavičajem nije veća od one koju osjećamo upravo kada odvajamo korake od bešike rodne zemlje.


Tanke su niti čovjekovog života, a opet, sve dok nevolja ne stigne, čini mu se da su neraskidive. Kao što se pauku čini da mu je mreža jaka sve dok ima ljepljivog otrova, tako se malom čovjeku čini da su mu životne niti izražene u onom što je stekao ili planirao jake. Sve dok ne naiđu životne nedaće kada, ne samo da uvidi koliko je slab, već i koliko su krhke čovjekove sanje i žudnje u ovozemaljskom životu. Bez vjere i blagoslova ne vrijedi ni sanjati ni kretati. Pauk svoju mrežu sam pojede kada uvidi da više nije djelotvorna. I ponovo istka novu. Tako bi i čovjek trebao od ovog insekta, od kog se često s gađenjem gnušamo, da nauči kako da plete svoju mrežu. Ne da bi u nju upadale žrtve, što mnogi bešćutno čine, kada su u pitanju porivi kao što su slavoljublje, pohlepa za novcem ili pak želja za vlašću. Čovjek prvo treba da je koristi u cilju izgrađivanja samog sebe. Da uništi zlo u njemu. Jedno od najtežih grijeha je pohlepa. Ne postoji blago pa ni tako veliki status, makar to bio i kralj, koje može samo po sebi garantovati i spasiti život. Može ga otkupiti mitom, ako to ustreba, produžiti ga na neko vrijeme, ali spasiti od prolaznosti i u vječnost pretvoriti može samo Božija ruka.


Žednom je kap vode izvora životnija i vrjednija od grumena zlata.

253 views0 comments

Recent Posts

See All
bottom of page