top of page
Search
  • Writer's pictureNatasha Bartula Hebert

EH, KAD BI ŽIVOT BIO FB BAJKA

Updated: Sep 1, 2022

Eh, kad bi život bio FB bajka...

Mnogi bi se gurali da žive neku tudju bajku. Malo ko bi poželio da ostane u svojoj. Svima bi se činilo da je ona druga tamo ljepša, bolja od naše. Tamo se dešavaju čudesni događaji, a naš život je obično ista stranica. Rutina, doručak, ručak, večera... A tamo, eh ljepote: dame, sve ljepša od ljepše, našminkane, manikirani nokti, parada boja, oblika i dužina; muškarci sređeni, u besprijekorno ispeglanim košuljama koje im najvjerovatnije supruge izaberu kao i ja svom mužu- stoje blaženi pored žena, zagrljeni, zaljubljeni, osmijeh od uha do uha, sve na ptičicu... Uživanje na terasama, žurke, pjesma, presipaju se čaše vina i šampanjca, svuda teče med i mlijeko. Počesto vidim stoje i neki naslonjeni na auta: bijesna, skupa, oprana, sve blješti u sjaju bogatstva i sreće. Zatrpavamo stranice slikama s godišnjih odmora: Meksiko, Kuba, Italija, Francuska, Azurna obala, Grčka...Preplanuli, opušteni. Rintali čitavu godinu kao robovi, pa se sada ispružili kao gušteri po plažama. Ako, i treba. Zasluženo. Mlađe djevojke se smjelo slikaju u bikinijima, što da ne? Nisam protiv. Uživam i ja da vidim lijepu mladost. Mi, starije, uplovile u more, samo glavice vire, kao gnjurcima. Poneka se, malo smjelija, slika do pasa, ali u jednodjelnom kostimu, da se ne vidi višak kila koji nas ne napušta posle poroda, ali kad malo uvučemo stomačiće i brojimo do deset može da prođe za snimak. Jedva čekamo da se škljocanje završi pa da udahnemo punim plućima. Nemoj sada da me slikaš, kažem mužu, tek sam ručala, napuhao mi se stomak''. ''Ne brini cherie'', odgovara moj ljubazni Francuz Kvebečanin da me utješi, ''uvijek si imala malo stomačića i kada smo se upoznali''. Baš me utješi, pomislim bijesna. Pravi taktičar. ''E pa ako sam ja imala stomak, ti nisi'', uzvraćam, ljutitio ga lupnuvši po stomaku, dok se on u čudu pita šta mi bi.


Nadje se i pokoja ženica, baš hrabra, u ranim pedesetim, slika u bikiniju- tijelo kao izvajano. Nigdje celulita, nigdje ni gramčića viška sala. Stopala u vodi, stoji kao Venera. Al’ šipak, slikano iz daljine. Što dalje, to bolje. Tražim lupu da dobro vidim koja je. Ne kažem, ima i sretnica koje su prirodno mršave, a pojedu za tri. No valjda i one imaju neki problem, kao i svi na ovoj planeti. Nervozan sistem, pantljičaru i sl. Šta li je bolje, ko će ga znati? Pojedeš za jedno, izgledaš kao da si pojeo za dvoje, ili pojedeš za troje, a izgledaš kao da nisi jeo tri dana... I tako redom, bajka za bajkom, svi smo sretni, presretni, nigdje nijedna briga, nema više ni bora, sve ispeglano na fotošopu. Pa i treba taj srećnik što je izumio FB da ima milijarde, baš mu hvala: dao nam je svima FB bajku. I svi uživamo u njoj. Jutarnja kafica na slici, cvijeće, pjesme, sve lijepo što nam se desi izloženo na FB kao na izlogu. Prljav veš u korpi, prašina po ćoškovima, svađa s mužem, siktanje na djecu ili vriska djece na nas, brige, problemi, ma šta briga FB bajku za svakodnevnicu. Samo utrči u kadar, nabaci najljepši osmijeh, izbaci sličicu i sve nestaje kao da si kucnuo čarobnim štapićem. Ma ne bunim se ja, nemojte pogrešno da me shvatite. I ja sam nedavno virila pokrivena morskom pjenom kao sirena. Volim i ja bajke. Mada često izbacim i nešto ozbiljno: promociju romana, gostovanje na TV, moje kompozicije i sl. Sve u svrhu promovisanja. Jeste, tako je, FB je besplatan medij. Zaboravi onaj profesionalni što se plaća. Taj će da ti skine i kožu s ledja. To ti je bankomat, uzimaju ti pare i kada ugasiš stranicu. Stavi sve na društveni profil: i žabe i babe, ma koga to na kraju puno i zanima. Ljudi su zasićeni: prodje jutro samo dok lajkuju stotine stranica koje izbijaju kao višnjice na mašinama za kockanje. Ne stižeš sve ni da pohvataš. Pola propustiš pa nekada nisi u toku događaja. Prođe nečiji rodjendan, a ti da se pojedeš što nisi baš to jutro otvorio FB. Ili si otvorio i vidio, pa pomislio: e posle ću to polako natenane da pregledam i pošaljem čestitke. Al’ jest vraga, posle stiglo nešto posle: hiljadu obaveza, poziva, jurnjave: stiglo veče ti nisi stigao ni da pogledaš vijesti a kamoli FB: Stigla i noć. Ležiš, toneš sretan u meke oblake sna, ali se najednom trgneš sav preznojen od straha: ’’Jao, nisam čestitao rodjendane’’. Jedva čekaš da svane da se izvadiš i pošalješ čestitku sa zakašnjenjem. No nedade se: Frka s mužem, djecom ili sa ženom- traže se čarape, košulje, kravate, flaše za vodu, kese za sendviče... ma ko da se sjeti jučerašnjeg dana. Kada se sve malo smiri vratiš se za kompjuter da dovršiš ono svoje što si započeo od prije tri dana, al’ ti neda djavo mira: zvirneš u neki profil koji ti FB brzo izbaci da te navuče. I ako se samo malo zadržiš, dodju i drugi, pa na posao: lajkuj jedan, drugi, treći i tako redom. Izvuče se vrijeme: svoje nisi još ni počeo. Vrijeme ručku. U glavi ti se vrti, umoran si kao da si kopao. Ispred očiju vidiš samo lajkove. Jure kao na ringišpilu.’’Kako to da svi imaju više lajkova nego tvoji postovi?’’ Pogotovo oni ozbiljniji, baš tamo gdje bi volio da ih bude najviše. Gdje si se trudio kao rudar da iskopaš ono najbolje iz sebe. Da pokažeš da ima jedan život, onaj ozbiljniji, vrijedan, radan i van FB. Da su sve one slike i intervjui s tvojih promocija plodovi tvog rada, vremena u kom si zaboravio da svijet postoji, ne zato što ne voliš svijet, već da bi napravio nešto vrijedno za svijet. Ne nisu te slike tek bajka, to je realnost koja se ostvarila nakon dugog, mukotrpnog rada, to je ostvareni cilj u kog je uloženo stotine i stotine dana pisanja, razgovora, pregovora, nade, želje, volje i vjere u cilj i u sopstvenu misiju. Mene je zapalo pero, nekog lopata, nekog mašina za šivenje itd...svako je za nešto predodređen. I svi su jednako važni: bez krojača nema haljine, bez šustera obuće, bez pekara hljeba, bez hljeba nema nafake. Bez pera i knjige nema intelektualnog napretka. Šta bi se desilo kada bi pisci prestali da pišu? Ostale bi nam samo društvene mreže, instagrami, FB. A i ovako su nam ukrale mnogo kvalitetnog vremena. I što je najgore krivi smo sami što smo pustili te kradljivce da nam se nametnu. Postali smo ovisnici. Što više postajemo ovisnici sve manje imamo vremena za prijatelje. Pošaljemo lajkove, a i to često kao da nas prst boli, nekako nevoljno. I problem riješen. Dok se naša društvena mreža širi kao paukova mreža, nismo ni svjesni da smo, u stvari, mi žrtve. Što veća mreža sve manje vremena i sve manje pravih prijatelja. Ne niko nije kriv, krivi smo mi sami, kriva je moderna bajka koja nas je zaslijepila, otuđila od pravih vrijednosti, prijatelja i samih sebe. Postali smo površni i bojim se da ćemo izgubiti mnogo ako nastavimo da virimo u tuđe stranice. Ne nije život FB bajka, nije čovjek uvijek nasmijan i sretan, ali nije uvijek ni nesretan. Iza svakog osmijeha krije se samo čovjek: onakav kakav jeste, bez razlike na spol, boju, rasu: mali, prolazni čovjek s istim mislima; bolno odvojen od kosmosa, izgubljen, umoran, žedan, gladan, ponekad sretan, često i nesretan; s istim grijehovima, istim pitanjima, istim strepnjama, istim strahovima; nesavršen, nemoćan pred tajnama univerzuma. Eto, to smo mi, svi jednaki...iza kulisa FB bajke...I zato čovječe, umjesto u FB stranicu prijatelja, radije zaviri u njegovu dušu. E, tek ćeš onda poželjeti da ipak ostaneš u svojoj bajci.



201 views0 comments

Recent Posts

See All

Comentários


bottom of page