,,Gdje je ta tvoja Ljubina’’?, upitao me je prijatelj nedavno. Ljubina je tamo gdje putnik namjernik dođe na petnaest minuta, a ostane čitav dan. A onaj ko dođe na jedan dan, ostane mjesec. I onaj pak, koji dođe na mjesec dana ostaće toliko godina da ih više neće brojati, jer će mu svaka biti ispunjena druženjem s ljudima u kojima teče bistri izvor ljudskosti. A ako kojim slučajem odu do osojskog potoka gdje žive Maja i Joško otkriće da se najljepše živi u dolini koju miluju borovi, jele i hrastovi s obližnjih brda. I dulum plavog neba između njihovih vrhova umilno ljubi zemlju i potok. Poneka breza nadvisila hrastove pa se sagela nad njegove guste krošnje da mu prkosi ljepotom. Tišinu razbija cvrkut vrabaca, prepelice prhću dozivajući jedne druge na ljubavnu igru, negdje u blizini nevidljiv djetlić započinje dugu igru kucanja po debeloj kori drveta u potrazi za hranom.
Na samom kraju zelenog proplanka, podignuta na malom podzidu, stoji ponosno Joškina vodenica nageta ka vodi, iznikla poput pečurke, saživljena s ljepotom prirode. Majine nježne ruže mirišu opojno dvorištem, a suncokreti se uzvisuju da i oni pokažu da su milovani Majinom rukom. Pas Bobi, sit od ljubavi i pažnje, veselo vrti repom i tek zalaje kada mu se približi poneka koka neznalica, koja u strahu od Bobijevog režanja, poleti preko livade ostavljajući rasuto perje iza sebe.
To je moja Ljubina, taj pedalj zemlje koji je odredio moj korjenski identitet. To milo Sarajevo nadomak, da ga rukom pomiluješ kada ga se uželiš. Ti ljudi, vjerni i dobri- moji: Marioneta, teta Anđelka, čika Pavo, Maja, Joško, Boško, Mato, Šole, Ruža, Pero, Stanko, Brankica, Dana, Pepo i još mnogi drugi kojima uzvraćam na isti način: vjernošću i dobrotom!
