Pogledala sam na sat. Već je bilo devet sati uveče. Boris je već sigurno počeo da svira, pomislila sam, željna da što prije stignem do hotela. Srećom, hotel se nije nalazio daleko od stanice, tako da smo se uputili pješke. Ništa nije bilo daleko u ovom gradu. U svom uzbuđenju i sreći što ću uskoro vidjeti brata, potpuno sam zaboravila na umor. Činilo mi se da mi noge i ne dodiruju tlo i da više letim nego hodam. Na ulasku u hotel začula se muzika i Borisov glas. I baš slučajno, kao da je osjetio moj dolazak pjevao je jednu od mojih omiljenih pjesama,’’Kad sat zazvoni na kuli kraj Begove džamije”. Ova pjesma je, inače, pjesma o gradu Sarajevu koja je ubrzo po postanku postala neka vrsta himne za mlade Sarajlije. Pjesma koja pjeva o ljubavi, o mladosti, o zaljubljenim parovima koji se sastaju na Baščaršiji kod Begove džamije. S bolom u srcu sjetila sam se dana kada sam zajedno s ocem i Borisom otkrila ljepotu ovog svetog mjesta, misleći na očevu želju da odrastemo u miru. Jednom sam i ja zamislila želju - da ostanem vječno zajedno s najvećom ljubavi moje mladosti- Sadmirom, iako sam već od početka rata sumnjala da će se to ikada ostvariti. Kao musliman morao je da ostane i da se bori za svoj narod. Ja sam izabrala da odem i da se borim za slobodan život bez nacionalnih predrasuda.
Svaki stih i svaka riječ pjesme vraćala me u prošlost i bolno parala dušu poput oštrice noža. Svako sjećanje i svaka pomisao na prošlost me je boljela kao svježa rana. I glas mujezina koji poziva na molitvu i zvona katedrale i pravoslavne crkve koja zvone istovremeno... I zvuci ove pjesme koji dopiru odnekud kao san s neke od terasa na Baščaršiji. I nas dvoje dok jedemo sladoled kod Olomana, udišući miris bagrema pomiješan s mirisom tulumbi i krempita kunući se u vječnu ljubav. Ko da objasni mladoj duši da vječnost ne pripada nama?
I upravo u momentu dok je moj brat pjevao ,,I tada, reći ću ti sve... “ sreli su nam se pogledi. Boris me je pogledao u nevjerici kao da je pokušavao da shvati da sam zaista tu. Započeta riječ i melodija ostala je negdje zaglušena u grlu. Potrčali smo jedno drugom u naručje i ostali tako zagrljeni- bez riječi, dugo vremena, nijemi od sreće i od tuge. Sve oko nas je nestalo - i hotel, i ljudi, i osim nas dvoje više ništa nije postojalo. Tu, u Borisovom naručju, ja sam ponovo bila samo mala djevojčica, njegova mala seka, a on moj veliki brat zaštitnik. Ispred zatvorenih očiju letjele su slike iz prošlosti. Ponovo smo bili djeca koja trče bosonoga po mekoj livadi djetinjstva i preskaču potočiće i barice nadmećući se ko će više da skoči, smijući se glasnim, grlenim smijehom kakvim samo srećna djeca mogu da se smiju. Bila sam Borisova mala seka, poklon koji je tražio od roditelja od dana kada je progovorio.
,,Rodi mi seku”, molio je majku... Njoj i nije bilo baš do takvih poklona zbog teške trudnoće i problema tako da sam ja došla na svijet pod izvjesnim znakom pitanja i s neizvjesnošću. No, od momenta kada je roda ipak odlučila da ostavi korpu s poklonom za Borisa ispred vrata, Boris je prihvatio ulogu brata s velikom ozbiljnošću i odgovornošću.Volio me je od prvog momenta. Bila sam najdragoceniji poklon njegovog djetinjstva, sestrica koju je obožavao toliko da je herojski izdržavao sve moje hirove i kaprice. Po prirodi kapriciozna, čupala sam njegove meke uvojke kada mi nešto ne bi bilo po volji koliko sam jače mogla. Udarala ga kada bih se naljutila i vrištala dok je on smireno čekao da prođe oluja zapušivši uši od mog kreštanja. Tiho i bez svađe podnosio je sve moje hirove i u igri me često puštao da pobjeđujem, gledajući me blagim pogledom punim ljubavi. Bio je moja igračka, moj drveni konjić, moja lutka, moj najbolji drug, ali uvijek kriv za sve i za svaki nestašluk, pa i onda kad sam zaista bila kriva ja.
“Boro je kljiv”, branila sam se od majčine ljutnje i batina. ,,Nisam ja razbila čašu, Boro me gurnuo. Boro je kljiv”, ponavljala sam drugom prilikom zbog uprljanih pantalona. ,,On me je vodio u svinjac.” ,,Boris ne može biti kriv za sve”, branila je majka svog, uvijek mi se činilo, ljubimca. ,,On je kriv. On je stariji. Ja sam mala, ja još ništa ne znam”, zaključivala sam uvijek pobjedničkom rečenicom koja se završavala maminim smijehom. I kada bi se taj strašni prut, za koji je meni bilo teško da povjerujem da je izašao iz raja, konačno slomio ili bio odbačen u smeće, na Borisovom licu bi uvijek zasijao anđeoski osmijeh sreće što je sestrica spašena. Uprkos svom zaštitničkom stavu Boris ipak nije mogao uvijek i od svega da me zaštiti. Još uvijek naslonjena na njegovo rame, ne otvarajući oči, gledala sam slike iz djetinjstva koje su se mijenjale jedna za drugom poput filma, oživljavajući uspomene.
I kao da je bilo tek juče, vidjela sam sebe kako ulazim u rijeku u želji da pređem na drugu stranu. Bila je jesen, sezona kiša, a te godine kiše su nekako bile obilnije nego obično, pa je naša mala i pitoma rječica nadošla, te se i produbila i proširila. ,,Izlazi iz rijeke”, čula sam Borisa kako me doziva u panici. ,,Ne idi na drugu stranu. Vrati se”, vrištao je, skoro plačući od straha.,,Ne brini”, tješila sam Borisa. ,,Nije mi prvi put. Pregazila sam Ljubinu stotinu puta do sada’’, smijala sam se i zakoračila dublje. Pronašla sam plići dio gdje je otac postavio veliko, glatko kamenje, napravivši tako mali putić kroz rijeku. Uvježbano i s lakoćom sam poskakivala s jednog do drugog kamena sve dok nisam stigla do sredine gdje je nadošla rijeka pokrila kamenu površinu. Okliznula sam se na nekom od sad već nevidljivih kamenova i pala u brzak koji me istog časa povukao u duboki vir igrajući se sa mnom kao sa slamčicom. Lupala sam rukama koliko sam mogla, ali moji mišići nisu bili dovoljno jaki da me izvade iz vira. Jedino čega se još sjećam je Borisov vrisak za pomoć i mog učitelja poslatog od Boga, kako trči prema meni da me spasi. Kada sam konačno došla k sebi, ležala sam na obali. Ugledala sam učiteljevo lice i njegov osmijeh olakšanja. ,,Živa je!”, uskliknuo je radosno, grleći Borisa. ,,Ne plači, raduj se - spasili smo je.” Pogledala sam brata misleći da sam ugledala duha. Njegovo od straha izobličeno lice bilo je blijedo poput kreča, a inače tamne i krupne oči sada su djelovale dva puta veće i tamnije. Jednom rukom me je držao za ruku, a drugom milovao moju kosu sklanjajući mokre pramenove s lica. Tresao se u groznici straha dok su mu krupne suze tekle niz lice. ,,Moja mala seko”, ponavljao je drhtavim glasom, ,,moja najdraža sestrice, obećaj da me više nikada nećeš ovako uplašiti. Umro bih bez tebe. Ti si mi najdraže biće u životu. Ostani uz mene zauvijek!’’
I kasnije, kada su nam se putevi razišli i kada je svako od nas sam za sebe krenuo putem osamostaljenja prateći neminovan zakon života, nikada nismo zaboravili dan kada smo se zakleli da ćemo zauvijek paziti jedno na drugo. Bez obzira koliko smo bili udaljeni, naše su duše ostale vezane neraskidivom bratskom i sestrinskom ljubavlju u svakodnevnim molitvama i podršci.
Kada sam konačno otvorila oči i ugledala Borisov osmijeh i suze radosnice, shvatila sam koliko je naša veza neraskidiva. Tamo, na mekoj livadi djetinjstva, naučili smo da volimo i brinemo se jedno za drugo zauvijek. U tom trenutku, gdje se prošlost stopila sa sadašnjošću, zagledana duboko u svoju dušu, spoznala sam istinu koja me je promijenila i zauvijek oplemenila. Shvatila sam da nijedna materijalna vrijednost niti materijalno bogatstvo ne može čovjeku ispuniti dušu srećom ako on nema ono osnovno- toplu porodičnu ljubav i podršku. Sve što smo ostavili iza nas i što smo izgubili više nije imalo nikakvog značaja. Jedino je ta mala kosmička kapsula bila moja i bila važna, moja porodica i ljubav prema svakom od ovih bića koje mi je kosmos odredio da budu moji. Duboka zahvalnost i ljubav otkrivena i pojačana u jednom od teških životnih iskušenja pomogla mi je da savladam i preživim mnoga teška vremena koja su tek dolazila.
Bili smo osiromašeni i siromašni, ali smo bili jaki i bez obzira na naš gubitak, bili smo srećni. Bili smo živi. Od tog momenta pa nadalje bilo je važno preživjeti, biti i ostati zajedno.
,,Znaš šta”, rekla sam Borisu kroz suze. ,,Ti si si najdragocenije biće u mom životu. I bolje ti je da mi obećaš da ćeš uvijek ostati uz mene”, priprijetila sam u šali.
