KADA SE JESEN DOGODI, DUŠA PROBUDI...

Šta je jesen ako nije oproštaj s ljetom? Kada priroda obuče najljepše ruho da zavede čarobnicu zimu. I prkosi ljetu u veličanstvu boja i mirisa. Kada ti nostalgija umota dušu u meki pokrivač sjete...

Priroda mi je dozvolila da uhvatim malo od njene jesenje ljepote: kapi rose na listu koji se sprema na počinak; bubamaru u udubljenju cvijeta, skrivenu od vjetra; mir jesenjeg jutra na srebrnoj površini jezera... A koliko je još ljepote u oku njenog Tvorca?

I još nešto: dozvolila mi je da otkrijem sebe u njenoj tajanstvenosti postojanja. Da spoznam da nigdje i nikad nisam bila bliža Bogu nego tu: naslonjena na koru bijele breze, pogleda uronjenog u tajanstvo Vasione. Najljepši put ka samom sebi je šetnja stazom posutom lišćem. Jutro umiveno rosom. Na kapima rose svjetluca poruka kao dragi kamen: Čovječe, ako naučiš da stariš kao list, nećeš se bojati da uveneš. Kao što list stari u najljepšim bojama, tako stari i ti: neka ti duša bude puna boja i svjetla kojim ćeš obasjati životnu stazu i ljude oko tebe.

Nataša Bartula Hebert