Kada čovjek istinski spozna da je samo prah posut s neke čudesne zvijezde... i da se zvijezdi vraća.. Da ga s čovjekom saputnikom, sapatnikom, Zvjezdanom i Zvjezdicom vežu isti snovi, iste patnje, isti stradanja, isti grijesi- tek tada će više voljeti bližnjeg, a manje samog sebe. Kada čovjek shvati da ne treba da čini dobra djela zato što je život prolazan, već zato što je duša neprolazna, tek tada će živjeti bez straha od prolaznosti i bez straha od davanja. Kada čovjek spozna da na zvijezdu kolijevku nosi samo onoliko koliko je dao, tek tada će dati dušom, a ne rukom.
Nataša Bartula Hébert
