top of page
Search
  • Writer's pictureNatasha Bartula Hebert

Moja Itaka

Dok noći i dani spokojno klize ispod besmrtnog neba, promiče vrijeme u vječnosti bitisanja. A moja duša, još odavno prepolovljena na pola, luta po prošlosti i traži onaj drugi dio duše- tamo negdje daleko kilometrima, a tako bolno blizu srca. Tamo gdje su od kuće u kojoj sam rođena ostali samo temelji, bolni štrljci u šipražju koji nikoga osim mene neće ubosti u srce. Tamo ...u seoskoj školi gdje sam rođena, od koje je kao i od moje duše ostalo pola. Tu gdje je moja Itaka kojoj nisam nikada prestala da se vraćam u snovima. I tek ponekad na javi, kada mi život na drugom kontinentu dozvoli da raširim krila.

Tamo gdje java bolno pruža ruke da me zagrli umjesto majke i oca koji su me nekada nasmijani dočekivali na pragu. Na mjestu gdje me je majka donijela na svijet: u sobi čiji zidovi su pamtili moje prve korake, prve riječi: naše razgovore, naš smijeh i pjesmu, naše brige i radosti, iznikla je mlada vrba. Da li je sjećanje na čas mog rođenja udahnuto u njen korijen? Da li ona zna da sam došla nakratko, tek da se isplačem pa mi se stoga tako umilno naginje i miluje mi obraze nježnim vrhovima mladica? Ili se možda ono pola moje duše koju tražim svilo u njene grane da me dočeka? Da me zadrži da se ne vratim u tuđinu. Da nađem ukradenu radost, razasutu po livadi mog djetinjstva kao istrgana biserna ogrlica.

Berem par travki za uspomenu. Milujem leptirove mog djetinjstva, ljubim prijatelje, grlim očev orah, poguren od starosti i čekanja da ga oberu očeve ruke. Milujem ispucale zidove stare škole prije povratka tamo gdje me čeka novi dom i druga polovina duše. Spuštam se na livadu s koje sam nekada ležeći posmatrala sjaj besmrtnih zvijezda kako veselo svjetlucaju na nebu ispod kog sam rođena. I čekam da jedna padne u moje krilo pa da zamislim želju koju samo Tvorac neba i zemlje može da ispuni.









396 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page