Dok je na zidu starinski sat otkucavao vrijeme, puštajući svakog sata pticu da najavi novi čas- i velike drvene kazaljke kružile sporo kao da ne mare za prolaznost, starica skoro da više nije ni čula niti marila za otkucaje sata: stajala je pored prozora zagledana u prošlost, sadašnjost i budućnost bez straha i žaljenja. Sve je bilo kako je trebalo da bude, sve jeste kako mora i sve će biti kako je zapisano. Ispraćala je život, dan po dan, čas po čas. Kružila je pogledom po pedlju zemlje na koji se vremenom svikla kao da je tu rođena. Skoro sve je bilo isto kao i onog dana kada je po prvi put zakoračila u novo dvorište u kom ju je čekala sudbina. Ispod njenog prozora tekao je život istim tempom kao i ranije. Ništa se nije promijenilo osim nje i njene staračke ruke kojom je drhtavo zalivala ruže.
Ispraćala je život, sve dok život nije ispratio nju: jedno jutro, njene ruže su ostale nezalivene, klonule i napola svele; stajale su danima na prozoru, pognutih pupoljaka iz kojih su ispadale uvele latice prepuštajući povjetarcu da ih nosi zajedno s laticama tek procvalog behara iz voćnjaka, sve dok ih konačno vjetar, u zatišju dana koji se gasio u sjenama sumraka, nije ispustio na zemlju gdje su ostale dugo da žute i venu izgažene stopama prolaznika.
Odlomak iz mog romana '' Moj pedalj zemlje''
