Izbjegličke suze
Ovo je knjiga koja govori o svakodnevnoj borbi za bolji život u izbjeglištvu i ljudskoj izdržljivosti i preživljavanju. Iskreno svjedočenje o životu i smrti sa svim tragičnim i komičnim momentima: priča o ljubavi i mržnji, suzama i smijehu, strahu i nadama. Pečat knjige čine i česte retrospektive s povratkom u djetinjstvo i mladost koje služe da ukažu na vrline i snagu porodice, koja ostaje snažna i koherentna, te je tako porodično gnezdo, iako porušenih zidova, izdignuto iznad materijalnih gubitaka.
Ovo je dugo putovanje koje počinje u u proleće 1992. godine u izbjegličkom autobusu u Bosni, a završava posle više od tri godine u autobusu na putu ka novoj zemlji, zemlji maćehi-Kanadi.
Riječ autora:
Na ovom putovanju ja nisam sama niti pripada samo meni. Posvećujem ga i dijelim s mojim junacima sapatnicima i saputnicima kao i izbjeglicama koji su proživljavali slične, a često i teže sudbine od moje u brojnim izbjegličkim centrima u bivšoj Jugoslaviji i životu u vrlo teškim uslovima gdje se senke prošlosti konstantno sudaraju s tužnom sadašnjošću i gdje su oči svakodnevno uperene u nebo u molitvi za bolju budućnost!
Posvećujem ga svakom čovjeku koji je izgubio identitet i korijen; svakoj majci, bratu, sestri ili prijatelju koji su izgubili bližnjeg; mojoj sabraći žrtvama i herojima: mojoj Dani koja je iz očaja prodala sebe da bi nahranila sina, Ivi koja je izgubila ne samo dom, već i zdravi um sina koji se zauvijek zaledio u dimu i strahu od surovog rata u maglovitom jutru sumanutog bijega ispred oklopnih vozila. Posvećujem ga mom rođaku Saši, čijih zauvijek ugašenih dvadeset i jedna godina su samo simbol mnoge mladosti poput njegove pokošene snajperom; mom komšiji na silu odvedenom u rat koga još uvek čeka djevojčica da se vrati iz prve borbe; mojoj majci heroju čija su mudrost, duhovna snaga i zdrav razum sačuvali sopstvenu porodicu s pečatom miješanog braka od sigurne smrti u zaraćenoj Bosni u kojoj se tek probuđeni nacionalizam pretvorio u troglavu aždaju s trima zaraćenim stranama: Hrvatima, muslimanima i srbima! Mom ocu, vjernom čuvaru svoje djece, vjernoj senci i pratiocu moje majke! U dobru i u zlu do svog poslednjeg daha u zemlji imigracije: Americi! Mom bratu, gorostasu nježne duše, pobjeglom od uniforme, rođenom umjetniku a ne ratniku!
Takođe ga dijelim i sa svakim čovjekom izbjeglicom iz bilo koje zemlje svijeta, jer je svaki izbjeglica, bez obzira na korijene i nacionalnost, brat bratu i posvećujem ga svakom čovjeku koji u izbjeglici vidi čovjeka: otkinutu granu s drveta čija duša vječno nosi miris zemlje na kojoj je nikla!
Na kraju ga posvećujem i životu, svjedoku tragedija i ljudskih patnji, ali istovremeno i svjedoku zemaljskih radosti zbog kojih vrijedi živjeti pogleda uprtog u novi dan! Svjedoku i mojih radosti: ponovo rođenoj ljubavi iz koje je nikao novi život: moja kćerka Lara!