Trepere sjenke prošlosti na mostu Vrbanja, neuhvatljive u neumornoj igri na ivicama sivo- bijelih zidova gdje ih sadašnjost dočekuje da izmire duhove prohujalog vremena. Mnogi vijekovi su se već odavno izmirili, stoje čvrsto zagrljeni, ogledajući se na površini Miljacke. Neki se još prelamaju, naginju se plašljivo jedni prema drugima, pa se ponovo vrate i umire se, sve dok ih vjetar života ponovo ne pokrene ka drugom. I tako, konačno pomireni, šapuću tajne; sadašnjost strpljivo sluša prošlost čije suze ispira rijeka dok sluša priču o godinama čuda čudnog: cvijeća zla izniklog iz vrta ljubavi.
Zatvaram oči da ne gledam mračne sjene, ali čujem. Čujem rat. Čujem korake Admire i Boška, čija ljubav je bila jača od vjerskih predrasuda i koja ih je povela stopama ka smrti, tu, na ovom istom mostu, 18. maja 1993.
Čujem granate. Zvuk tramvaja zamijenjen je zvukom snajpera i rafala. Tramvaji služe kao barikade, mostovi kao granice između dva svijeta: dva grada u istom gradu. Do juče dva prijatelja…
Čujem plač djece, jecaj majki, škripu presušenih slavina, sirene koje svojim dugim jaucima najavljuju još jedan strah, još jednu molitvu, još jedno bježanje u sklonište gdje se sve podjednako dijeli: i strah i kora hljeba i šolja mlijeka i dragocjena flaša vode…
Sklonište je još jedino preostalo mjesto koje služi kao simbol bratstva i jedinstva. Ovdje se diše i moli jednom dušom na tri različite molitve. Ovdje je ljubav. Vani je mržnja. Ovdje su anđeli, vani je pakao.
U jednom od takvih skloništa držali su se za ruke Boško i Admira. Zavoljeli se kao djeca. Voljeli devet godina koje su spojile njihove dvije duše u jednu u kojoj nije postojala vjerska prepreka, ni osuda, ni mržnja ni strah.
«Djeco moja, bojim se da će vas razdvojiti rat », plakala je često Boškova majka, milujući Admiru drhtavim rukama majke čije srce je kucalo istim damarima za obadvoje. «Samo metak može da nas odvoji jedno od drugog» odgovarala je Admira bez straha.
«Možda bi bilo bolje da Boško izbjegne na srpsku stranu?», predlagala je često Admirina majka. «Bio bi sigurniji. Ko nam garantuje da neće biti mobilisan?»
«Ne bi bilo pošteno da on ode, a ja da ostanem», odgovarala je Admira. «Ne plaši se», tješio ju je Boško. »Neću ja nigdje bez tebe. Neću ja ni u vojsku. Niko me ne može natjerati da pucam na moje drugove, na moj grad, na moju ljubav.»
Admira je naslonila glavu na Boškovo rame u želji da vjeruje, ali joj je duša bila ispunjena strahom od budućnosti. Svaki novi minut odnosio je jedan novi život. Svaki novi sat odnosio je stotine života, a svaki novi dan hiljade drugih. Svaki stisak ruke, svaki treptaj srca i svaki poljubac mogao je da bude zadnji. Svaki sekund najavljivao je zvona za konačni oproštaj.
Tako su dvoje vjerenika, u želji da spase ljubav, krenuli jedno jutro, ka izlazu koji je vodio preko mosta Vrbanje, u neku drugu, samo njima znanu, izmaštanu, novu zemlju slobode. Išli su polako desnom stranom Miljacke prema Skenderiji.
«Ne brini», tješio je Boško uzdrhtalu Admiru, privlačeći je u zagrljaj. «Obećali su primirje. Neće nas iznevjeriti. Vidiš, ne puca se. Sve će biti dobro. Uskoro ćemo početi novi život. » «Ne brinem», tješila je Admira Boška, pokušavajući da savlada lupanje srca. «Ne bojim se ja ni života ni smrti s tobom». «Volim te moja hrabra djevojčice», prošaputao je Boško ganuto, poljubivši njene meke kovrdže. Admira se samo nasmiješila, gledajući Boška pogledom u kojem se odražavala neizmjerna nježnost i pružila korak ohrabrena ljubavlju.
Proljećni vjetar nježno se poigravao s Admirinom kosom donoseći miris sjećanja na prve dane poznanstva, na prve treptaje zaljubljenih duša i prvih poljubaca baš tu, pored rijeke Miljacke koja je bila nijemi svjedok njihovih zaljubljenih šaputanja. Boško se sjećao djevojčice s kikicama koju je prvi put vidio kada su imali šesnaest godina.
«Pogledaj ovu crnokosu djevojčicu s očima koje gledaju milo kao srna», rekao je drugu. «Osjećam da je to ljubav mog života», dodao je trepereći. «Vidi ovog dečka, kako mu oči cakle dok te gleda», gurnula je drugarica Admiru, koja je pocrvenila do ušiju, oborivši pogled. No nešto ju je tjeralo da ga pogleda, stidljivo i iskosa, skrivajući pogled ispod dugih tamnih trepavica. Lijep je, pomislila je u sebi, osjetivši i sama nemir srca, dok je posmatrala visokog dječaka, s tamnom, gustom kosom i toplim smeđim očima. »Čekat ću te poslije škole da te otpratim kući», šapnuo je Boško Admiri.
I tako je počela ljubav. Od škole do kuće, od kuće do škole. Iz godine u godinu odrastali su, a s njima je odrastala i njihova ljubav. Devet godina nerazdvojni, s rukom u ruci kao i tog osamnaestog maja 1993. godine.
Polako su stigli do Skenderije. Udahnuli su duboko i zakoračili na most. Prešli su na drugu obalu i uputili se ka mostu Vrbanji, putem od petsto metara ka obećanoj slobodi.Tišinu primirja narušavao je samo zvuk njihovih koraka.
»Jedan, dva», brojali su sa strahom, grčevito stiskajući jedno drugom ruku. Primirje je i dalje ćutalo. »Četrsto pedeset, četrsto sedamdeset. Evo je Vrbanja most. Skoro smo stigli. Ostaje nam još samo trideset metara! », uzviknuo je Boško s olakšanjem, zagrlivši radosno Admiru koja je, ne mogavši da obuzda radost, poskakivala od sreće. Zakoračili su prema mostu. Prvi je zakoračio Boško, a onda pao, pogođen snajperom. Admirin radosni skok u budućnost prekinuo je bol u grudima i nogama. Pala je i ona, klonula glavom ka zemlji kao ranjena ptica.Tako ranjena skupila je snagu i, vođena silinom ljubavi, dopuzala do Boška.
»Boško, pogledaj me», jecala je, grleći ga. Boško je otvorio oči i pogledao je pogledom anđela. Poljubila ga je poslednji put i zagrlivši ga čvrsto, spustila glavu na njegovo rame. Zauvijek.
Umjesto putem slobode, od kojeg ih je dijelilo samo trideset koraka, krenuli su putem vječnosti. Trideset koraka udaljeni od budućnosti. Trideset koraka od budućih sinova i kćeri, trideset koraka od života.
Njihov let pratila je tišina. Sve je zaćutalo u nijemom bolu. I proljećni vjetar. I tek procvjetalo mekano lišće u krošnjama drveća prestalo je da se njiše. I golubovi su prestali da guču. I očevidci su zanijemili. I jedna i druga strana bila je nijema i nepokretna. Čak je i ubica zaćutao, sleđen od straha pred Božijom kaznom. Vrhovi planina su se bolno savijali oko Sarajeva praveći vijenac oproštaja. Ostala je samo nevina krv na pločniku mosta kao neizbrisivi žig velike i vječne ljubavi: veće i jače od rata. Pečat bolne nepravde na mostu nade. Pečat otete mladosti.
Dugo vremena se čuo samo šum Miljacke, skoro presahle od tuge. Bolnu tišinu prekinuo je krik majki u daljini. Krik muslimanke i krik srpkinje jednakih u bolu. Izmirene ljubavlju i smrću boraca za ljubav!
