Po istim stazama utabanim koracima čovjeka između pamtivjeka, danas i sutra, obasjan neprolaznom sunčevom svjetlošću, zakriljen vječnim mrakom noći, korača mali, prolazni čovjek s istim mislima; bolno odvojen od kosmosa, izgubljen, umoran, žedan, gladan, sretan, nesretan, s istim grijehovima, istim pitanjima, istim strepnjama, istim strahovima; nesavršen, nemoćan pred tajnama univerzuma. Korača sam u lavirintu neriješenih životnih pitanja i zagonetki, dok ga sopstvene greške prate kao sjena i negdje iza ugla čekaju nove. Ubacuje ih u sepet samoljublja i nastavlja povijajući se pod nagomilanim teretom grešaka pretvorenim u brige. Sve više i više i nehotice pogleduje k nebu tražeći spas. I gle: čudo spasenja koje se nada zove, brzinom repatice završi u njegovom naručju. A iza nade doleprša i ljubav i spusti se na rame kao bijela golubica. Sepet mu već lakši, pogled bistriji, leđa ispravljena; u zažarenom pogledu gori plamen sreće. Prolazan, kao i čovjekov sljedeći korak, ali dovoljan da da smisao želji za životom.
Nataša Bartula Hebert
